HOME | DD

Description
Osjecam njegove jake otkucaje srca u njegovom svjezem dahu i miris njegovog tijela ispod svoje koze, duboko ispod povrsine. Trazim samo jedno rano jutro koje mirise na snove. Trazim to jutro u nasoj maloj kuhinji s prozorima koji vriste na velik bucan grad pun crvenih svjetala sa semafora. Jutro koje nije zapocelo i koje nece zavrsiti, trazim sunce boje svjeze narance s neba koje bi nam kroz velike prasnjave prozore osvjetlilo samo polovicu lica, dok bi druga strana ostala hladna gledajuci na nase ulastene plavo-zelene police na kojima bi stajali zuti tanjuri, zuci od samog sunca. Proslost bi mirisala na jutarnju kavu, i na sve ono sta smo prosli kao jos uvijek mladi, neiskusni ljudi. Przeni vruci tost govorio bi o buducnosti, a mi, mi bi tek tada bili sadasnjost.
On bi mi pricao o svojim snovima, blizim ciljevima, a pogledom bi me gladio po tijelu, dok bi se ja u svjetlim kratkim lanenim hlacicama na prugice i u blago zutoj majici nagnula na stol i upijala svaku njegovu rijec, svako slovo. Njegov glas postao bi moja hrana. Smijeh bi protutnjio kroz miris kave svaki put kada bi mi namignuo i poljubio me preko plasticnog stoljnjaka koji bi imao neku cudnu teksturu, a i uzorak koji bi vukao pomalo na secesijsko umjetnicko razdoblje. Pricali bi o slanim morima i visokim cijenama za caffe masine.
Njegova kosa imala bi miris na voce koje jos nitko nije okusio, svaki njegov pokret izgledao bi kao nesto sto sam prvi i zadnji put vidjela u svom kratkom zivotu od samo dvadeset i previse godina. Sunce bi mojoj Ljubavi dalo novu dimenziju.
Buka s ulice cula bi se negdje u podsvjesti ili samo u trenucim potpune tisine, onda kada bi samo nase tijelo govorilo. Para iz velikih crnih salica ulazila bi u nase nosnice I opila nas ljubavi. Plasticne stolice na preklapanje bi se dodirivale , a svakim nasim pokretom zaskripile bi dovoljno jako da se nasmijemo sreci jer imamo jedno drugo, jer imamo svoj zivot, napokon.
Sunce bi vec odavno poprimilo miris dana I zapecatilo nase jutro. Znam, bila bi to nedjelja. Znam, bio bi to samo trenutak.
Fotografija je trenutak, zar ne?

Ova fotografija jos nije nastala.

bi li itko mogao samo jednom fotografijom dostici tvoje predivne rijeci? ne znam; dok sam citala, mojim mislima je proteklo nebrojeno mnogo prekrasnih fotografija. zivot nas ponekad uci da ne vjerujemo snovima, ali ja mislim da je sanjanje podjednako nesigurno kao i zivljenje. tako da ce tvoj najljepsi san ipak zazivjeti, kad tad.
:****

Description
Osjecam njegove jake otkucaje srca u njegovom svjezem dahu i miris njegovog tijela ispod svoje koze, duboko ispod povrsine. Trazim samo jedno rano jutro koje mirise na snove. Trazim to jutro u nasoj maloj kuhinji s prozorima koji vriste na velik bucan grad pun crvenih svjetala sa semafora. Jutro koje nije zapocelo i koje nece zavrsiti, trazim sunce boje svjeze narance s neba koje bi nam kroz velike prasnjave prozore osvjetlilo samo polovicu lica, dok bi druga strana ostala hladna gledajuci na nase ulastene plavo-zelene police na kojima bi stajali zuti tanjuri, zuci od samog sunca. Proslost bi mirisala na jutarnju kavu, i na sve ono sta smo prosli kao jos uvijek mladi, neiskusni ljudi. Przeni vruci tost govorio bi o buducnosti, a mi, mi bi tek tada bili sadasnjost.
On bi mi pricao o svojim snovima, blizim ciljevima, a pogledom bi me gladio po tijelu, dok bi se ja u svjetlim kratkim lanenim hlacicama na prugice i u blago zutoj majici nagnula na stol i upijala svaku njegovu rijec, svako slovo. Njegov glas postao bi moja hrana. Smijeh bi protutnjio kroz miris kave svaki put kada bi mi namignuo i poljubio me preko plasticnog stoljnjaka koji bi imao neku cudnu teksturu, a i uzorak koji bi vukao pomalo na secesijsko umjetnicko razdoblje. Pricali bi o slanim morima i visokim cijenama za caffe masine.
Njegova kosa imala bi miris na voce koje jos nitko nije okusio, svaki njegov pokret izgledao bi kao nesto sto sam prvi i zadnji put vidjela u svom kratkom zivotu od samo dvadeset i previse godina. Sunce bi mojoj Ljubavi dalo novu dimenziju.
Buka s ulice cula bi se negdje u podsvjesti ili samo u trenucim potpune tisine, onda kada bi samo nase tijelo govorilo. Para iz velikih crnih salica ulazila bi u nase nosnice I opila nas ljubavi. Plasticne stolice na preklapanje bi se dodirivale , a svakim nasim pokretom zaskripile bi dovoljno jako da se nasmijemo sreci jer imamo jedno drugo, jer imamo svoj zivot, napokon.
Sunce bi vec odavno poprimilo miris dana I zapecatilo nase jutro. Znam, bila bi to nedjelja. Znam, bio bi to samo trenutak.
Fotografija je trenutak, zar ne?

Ova fotografija jos nije nastala.

bi li itko mogao samo jednom fotografijom dostici tvoje predivne rijeci? ne znam; dok sam citala, mojim mislima je proteklo nebrojeno mnogo prekrasnih fotografija. zivot nas ponekad uci da ne vjerujemo snovima, ali ja mislim da je sanjanje podjednako nesigurno kao i zivljenje. tako da ce tvoj najljepsi san ipak zazivjeti, kad tad.
:****